Slavko Kolar

Breza

Izdavac:

Znanje, Zagreb 1966

Bilješka o piscu:

U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.

Slavko Kolar rodio se 1891. . u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.

Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.

Bilješke tijekom citanja:

-opis nacina zivota ljudi rastuzio me

-ljuti me nepravda ucinjena Janici

-drago mi je sto je Marko na kraju shvatio svoju nesrecu

Doživljaj djela:

Ovo djelo mi se nije svidjelo. Tužno je i u meni budi ljutnju.

Tema djela:

Težak život i smrt mlade žene Janice.

Ideja djela:

Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.

Kratak sadržaj:

Uvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.

Zaplet :

Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.

Vrhunac :

Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

Rasplet :

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.

Mjesto radnje:

Hrvatsko Zagorje

Vrijeme radnje:

Nepoznato

Likovi:

Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se  njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.

“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.

- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”, citat, str. 161

“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”, citat, str. 162

Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.

“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. ”, citat, str. 162

“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.

Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga. Njemu je bilo svejedno. ”, citat, str. 163

Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.

Janica se svojim izgledom razlikuje od ostalih djevojaka u selu "kao breza od bukvi". Za razliku od njih je visoka, vitka, nježna. . . Mlada se udala za Marka, ali kad je spala u bolesničku postelju i najviše ga je trebala, nije ga bilo. Na kraju je i  umrla. To se možda ne bi dogodilo da je živjela u nekoj gradskoj sredini gdje bi njenu ljepotu znali cijeniti.

 

OSOBINE                                   CITATI

tanka                                        "Tanka je ona

slabašna                            i slabašna.

visoka                                       Ali visoka

strojna                                      i strojna. "

ritmičan hod                           ". . . u njezinu hodu ima nešto ritma

elegantan hod                           možda čak i elegancije. "

plave oči                            "Oči su joj plave,

oči plavlje od neba                     plavlje od jasnoga neba,

kosa crvenkasta                 a za kosu rekoše neki da je crvenkasta,

ili zlatna                            a neki da je zlatna

ili pozlaćena                          ili pozlaćena

okruglo lišce                          Izvrsno je pristajala onom      okruglom,

bijelo lišce                         bijelom lišcu

nasmijane usnice                       i onim nasmijanim,

male usnice                               malim usnicama. "

tanana                                      "Vidiš li kako je tanana,

fina                                   fina,

kao breza                          kao breza.

otmjena                            Gotovo bih rekao: otmjena pojava!"

sretna                                       od silne sreće

ponosna                            i ponosa zadrhtala. . . "

mlada                                       ". . . poželjela je to i Janica, mlada snašica. . . "

oči prepune velike žalosti               ". . . oči su joj bile prepune velike žalosti. "

mokra                                       "Janica bi se vraćala va mokra,

prozebla                            prozebla,

prokisla do kosti                 prokisla do kosti,

plava kao šljiva                        a plava kao šljiva"

lijepi zubići                                ". . . stali sve jače cvokotati oni lijepi,

sitni zubići                         sitni zubići. "

oslabila                                     "Oslabila toliko, te već nije mogla. . . "

snebiva se od čuda                     ". . . one sa od čuda snebila,

želi ozdraviti                            ". . . u njoj je rasla silna, upravo divlja čežnja

                                        za ozdravljenjem"

zaklopljene oči                            "Ležala je sa zaklopljenim očima,

tužan pogled                               ". . . neku od njih pogledala bi tužno. . . "

nemoćna                            "Ležala je nemoćno,

kratko diše                         disala je kratko

teško diše                          i teško. . . "

leži bez riječi                         ". . . samo je Janica ležala bez riječi. . . "

nije joj do razgovora                  "Janici zadnjih dana nije bilo do razgovora

nije joj do utjehe                       ni do utjehe"

propala u bolesti                      "Začudio se koliko je u bolesti propala. "

Slavko Kolar (Palešnik pokraj Garešnice, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.) hrvatski književnik i filmski scenarist. U hrvatskoj je književnosti bilo realtivno malo pisaca koji su u svoja književna djela unosili elemente humora i satire kao jednog posebnog vidnog kuta sagledavanja određenih društvenih zbivanja. U 19. stoljeću bilo ih je svega nekoliko: Stanko Vraz, Ante Kovačić i Silvije Strahimir Kranjčević napisali nekoliko uspjelih satiričnih ostvarenja, dok humorističkih elemenata nalazimo povremeno u djelima Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića. I to je sve. Zapravo, sve do pojave Slavka Kolara (1891.-1963.) i ne možemo govoriti o nekom piscu čije bi cjelokupno književno djelo bilo prožeto isključivo kategorijama humora i satire. A upravo po toj osobini Kolar se u hrvatskoj međunarodnoj književnosti izdvaja kao posve originalna literarna pojava: iako se tematika njegovih pripovjedaka u potpunosti uklapa u one najznačajnije tijekove hrvatske književnosti tridesetih godina kada je primarnu preokupaciju pisaca zaokupila problematika sela ili provincije s naglašenim socijalnim akcentom, Kolar se od ostalih svojih suvremenika razlikuje upravo po tom svom specifičnom pristupu toj istoj tematici.